Početna / Riječ doktora / Istina o Mozartovoj smrti

Istina o Mozartovoj smrti

mozart_naslovnaOd prvog je dana Mozartova smrt bila obavijena velom tajanstvenosti i bila je predmetom raznoraznih nagađanja. Medicinsku patografiju tajanstvene Mozartove smrti je moguće rekonstruirati pomoću pisama ocu Leopoldu, sestri “Nannerl” i iz oskudne medicinske dokumentacije. Glasine da je Mozart otrovan su se pojavile ubrzo nakon njegove smrti u 35. godini života, dana 5. prosinca 1791. godine. Sumnjiče se kraljevski muzičar Antonio Salieri, njegov osobni liječnik Gottfried van Swieten ili netko od članova masonske lože kojoj je pripadao Mozart. Najvjerojatnije je Mozart umro u uremiji zbog kroničnog bubrežnog zatajenja. Kada oštećenje bubrega dosegne određenu kritičnu točku već minimalna dodatna noksa izaziva dekompenzaciju. Ta kritična točka ireverzibilnog oštećenja može se dogoditi već u četvrtom desetljeću života.  Kada slušamo Mozartovu muziku trebamo biti svjesni činjenice da je ta naizgled sretna, mlada i genijalna osoba ustvari bila lišena normalnog djetinjstva i da je njegov kratak život bio neprekinuti slijed čestih promjena raspoloženja i kronične iscrpljenosti začinjene bijedom, brigom i bolešću.

Tjedan dana nakon Mozartove smrti, 12. prosinca 1791. godine članak u berlinskom časopisu “Musicalischen Wochenblatt” je završavao riječima: “Budući je njegovo tijelo bilo otečeno nakon smrti vjeruje se da je bio otrovan.” U njegovom životopisu koji je objavljen 1798. godine, Niemetschek navodi da je Mozart tijekom šetnje u Prateru kazao svojoj ženi: “Doista me truju.”

Johannes Chrysostomus Wolfgangus Theophilus Mozart je rođen 27. siječnja 1756. godine kao sedmo dijete Leopolda i Marije Mozart. Od svih tih imena je kasnije odabrao samo dva, Wolfgang i francuski prijevod Theophila – Amadé. Od sedmero djece preživjeli su samo Wolfgang Amadeus i njegova sestra “Nannerl,” rođena 1751. godine.

Od prvog je dana Mozartova smrt bila obavijena velom tajanstvenosti i bila je predmetom raznoraznih nagađanja. Medicinsku patografiju tajanstvene Mozartove smrti je moguće rekonstruirati pomoću pisama ocu Leopoldu, sestri “Nannerl” i iz oskudne medicinske dokumentacije. Glasine da je Mozart otrovan su se pojavile ubrzo nakon njegove smrti u 35. godini života, dana 5. prosinca 1791. godine. Sumnjiče se kraljevski muzičar Antonio Salieri, njegov osobni liječnik Gottfried van Swieten ili netko od članova masonske lože kojoj je pripadao Mozart. Najvjerojatnije je Mozart umro u uremiji zbog kroničnog bubrežnog zatajenja. Kada oštećenje bubrega dosegne određenu kritičnu točku već minimalna dodatna noksa izaziva dekompenzaciju. Ta kritična točka ireverzibilnog oštećenja može se dogoditi već u četvrtom desetljeću života.  Kada slušamo Mozartovu muziku trebamo biti svjesni činjenice da je ta naizgled sretna, mlada i genijalna osoba ustvari bila lišena normalnog djetinjstva i da je njegov kratak život bio neprekinuti slijed čestih promjena raspoloženja i kronične iscrpljenosti začinjene bijedom, brigom i bolešću.

mozart1Tjedan dana nakon Mozartove smrti, 12. prosinca 1791. godine članak u berlinskom časopisu “Musicalischen Wochenblatt” je završavao riječima: “Budući je njegovo tijelo bilo otečeno nakon smrti vjeruje se da je bio otrovan.” U njegovom životopisu koji je objavljen 1798. godine, Niemetschek navodi da je Mozart tijekom šetnje u Prateru kazao svojoj ženi: “Doista me truju.”

Johannes Chrysostomus Wolfgangus Theophilus Mozart je rođen 27. siječnja 1756. godine kao sedmo dijete Leopolda i Marije Mozart. Od svih tih imena je kasnije odabrao samo dva, Wolfgang i francuski prijevod Theophila – Amadé. Od sedmero djece preživjeli su samo Wolfgang Amadeus i njegova sestra “Nannerl,” rođena 1751. godine.  Kao izrazito talentirano dijete po prvi puta je nastupio s pet godina zajedno sa svojom sestrom i bio je čest gost na europskim dvorovima. Nije moguće u potpunosti razumjeti kakve su posljedice na njega kao dijete ostavila ta višemjesečna naporna i iscrpljujuća putovanja. Od ukupno 13 097 dana njegovog kratkog života, na putovanjima je proveo 3 720 dana. U registru umrlih grada Beča je zapisano: “Na dan 5. prosinca 1791. godine u ulici Rauhensteinergasse u Beču je od groznice umro dirigent i skladatelj Wolfgang Amadeus, rođen u Salzburgu.” Pjevač Schack je napisao o posljednjim trenucima Mozartova života:”Već na prvim taktovima Lacrimose Mozart je počeo plakati, odložio je partituru i umro nakon 11 sati, u 1 iza ponoći.”

Prerana i neočekivana smrt genija je godinama bila povod mnogobrojnih spekulacija o “pravom” uzroku smrti. Budući je nepoznato mjesto njegovog pokopa i, prema tome, nemoguće je doći do njegovih posmrtnih ostataka – nikada neće biti poznat definitivni odgovor, a sve moguće hipoteze i dalje će ostati čista teorija.

mozart2Prema “popularnoj legendi” manje talentirani muzičar Antonio Salieri je bio zavidan Mozartu na genijalnosti, i kao takav bi mogao biti potencijalni ubojica. Kako je s godinama bilo narušeno zdravstveno stanje Salijerija, bio je primljen u bolnicu, gdje je, navodno, u konfuznom stanju priznao ubojstvo Mozarta. Međutim, njegova dva njegovatelja Gottlieb Parsko i Georg Rosenberg, isto kao i njegov liječnik Joseph Röhrig, posvjedočili su da tako što od Salijerija nikada nisu čuli. Smatra se da je istinski odnos dvojice muzičara bio kolegijalan, pun uvažavanja i lišen neprijateljstava. Kao mogući ubojica se spominje i bečki doktor Gottfried van Swieten koji je bio jedan od pionira u liječenju sifilisa živom. Poznato je da je Mozart često prisustvovao nedjeljnom ručku u Swietenovoj kući, tako da je postojala mogućnost kroničnog trovanja. Međutim, u toj teoriji je upitan važan element krivnje, a to je motiv ubojstva. Ipak, ponašanje doktora van Swietena nakon Mozartove smrti je bilo sumnjivo. Doktor van Swieten je na sebe preuzeo svu brigu oko pokopa Mozarta i odgovoran je za njegov isuviše skroman i nedostojan pokop. Za osobu renomea i bogatstva baruna von Swietena Mozartov pokop je trebao biti puno prikladniji. Teorija da su Mozarta otrovali masoni počiva na Mozartovom djelu “Čarobna frula” i na broju “18.” U “Čarobnoj fruli” Mozart je izdao 18 tajnih rituala masona, što bi moglo imati za posljedicu trovanje Mozarta živom. Na dan 18. studenog 1791. godine u Mozartovoj masonskoj loži je po prvi puta izvedena Masonska kantata koju je činilo 18 stranica partiture, a Mozart je umro 5. prosinca, točno 18 dana nakon praizvedbe kantate, što bi moglo upućivati na to da su masoni precizno odredili dan njegove smrti. Međutim, masonima broj “18” ništa ne predstavnja i masoni nemaju nikakve veze s alkemijom. Naručivanje rekvijema od strane nepoznatog naručitelja se također pripisuje masonima. Mozartu je navodno rečeno da komponira rekvijem da bi ga se mučilo predskazanjem smrti, dok je u njemu polagano počinjao djelovati otrov. Istina je, ipak, potpuno drugačija: grof Franz von Walsegg-Stuppach je naručio rekvijem sebi u čast.

Pređimo sada na medicinske teorije Mozartove smrti. Smrt zbog brzo progredirajuće tireotoksične krize, na primjer, potvrđuje kasni Mozartov portret na kojem je očit egzoftalmus. Njegov nemir i znaci arterijske hipertenzije mogu se dovesti u vezu s hipertireoidizmom. Ta teorija upućuje na njegove primarne simptome, ali ne i na kasne simptome neposredno prije smrti. Mogućnost uznapredovalog sifilisa proizlazi zbog Mozartovog turbulentnog života. Međutim, njegova žena Constanze je umrla 1842. godine, dakle, 51 godinu nakon njega i nakon što je rodila petero zdrave djece. Da je njen muž imao sifilis i ona bi imala konsekvence. U Mozartovu pismu 44 dana prije smrti se spominje da je jeo svinjski kotlet. U to doba je u Beču harala nepoznata epidemija, možda baš trihineloze. Po toj teoriji Mozart je umro od komplikacija progresivne trihineloze nakon tri tjedna inkubacije.

Ipak, najvjerojatnije je njegova prerana smrt posljedica kronične, sporo progredirajuće bubrežne bolesti s fatalnim ishodom. Ono što je tipično za bubrežnu bolest, u početku simptomi nisu bili prisutni. Početno oštećenje bubrega nije utjecalo na njegov život i radnu sposobnost, sve do izvjesnog stupnja kada kronično bubrežno oštećenje rezultira uremijom i smrću, a to može biti i u četvrtom desetljeću života. Takvi bolesnici su svjesni blizine svoje smrti i padaju u depresiju pred kraj života. Okolina bolesnika može u zraku osjetiti miris amonijaka. Kada je Mozart imao samo sedam godina, tijekom prvog boravka u Beču, prebolio je šarlah. Kronični problemi sa zubima su ga pratili cijeli život. Njegov otac je napisao:”Tih dana Wolfgang je imao uobičajene probleme sa zubima.” Kronična žarišna infekcija zubnog korijena je mogla dovesti do bakterijemije i kasnijeg oštećenja bubrega. U dva navrata, 1763. i 1766. godine je imao pogoršanja reumatizma zglobova. 1965. godine je kao 9-godišnjak prebolio trbušni tifus, a slijedeće godine je imao vodene kozice koje su kod njega trajno ostavile ožiljne promjene na koži. Nizak rast, upadljivo veliki nos, kongenitalna deformacija lijevog uha i ožiljne promjene nakon vodenih kozica su bili razlogom kasnijih razdoblja depresije. 1769. godine je na putovanju u Italiju zadobio ozebline šaka i lica. Veliki su napor predstavljala putovanja u negrijanim kočijama i česti boravci u slabo grijanim sobama usputnih svratišta. 1784. godine se spominju recidivne renalne kolike sa žestokim bolovima i povraćanjem. Zadnjih godina života ima česte glavobolje, krvarenje iz nosa, teškoće u koncentraciji i depresije.

Posljednja faza njegove bolesti započinje koncem ljeta 1791. godine u Pragu, gdje je bila praizvedba njegove opere “Titus.” Sve više je opterećen opsesijom rane smrti, što se još više pojačava kada po povratku u Beč nepoznata osoba od njega naručuje rekvijem.

30. rujna je dirigirao praizvedbom “Čarobne frule,” a sredinom listopada ga je bolest shrvala u krevet. Ustao je iz kreveta samo radi ravnanja preizvedbe Masonske kantate, nakon čega je skladao rekvijem iz kreveta. Bio je febrilan s mučninom, povraćanjem, generaliziranim edemima i Kussmaulovim disanjem. Umro je 5. prosinca 1791. godine nekoliko minuta prije 1 sat iza ponoći. Posljednji znak života na njegovim usnama je bila dionica bubnjeva u rekvijemu.

I pored svih teorija o mogućem ubojstvu, ipak, njegova smrt je prirodna. Preživio je trbušni tifus i vodene kozice, ali je konačno fatalna bila kronična renalna insuficijencija i uremija zbog kroničnog glomerulonefritisa, kao posljedica preboljelog šarlaha u djetinjstvu. Usprkos kronične bubrežne bolesti u trajanju od preko 25 godina, stvorio je besmrtna muzička djela.

mozart3Mozart je u travnju 1787. godine napisao: “Budući da je smrt istinski kraj naših života, s godinama sam se zbližio s tim zaista najboljim prijateljem čovječanstva, tako da me smrt više ne užasava. Naprotiv, smrt je utješna i umirujuća.”

Kao izrazito talentirano dijete po prvi puta je nastupio s pet godina zajedno sa svojom sestrom i bio je čest gost na europskim dvorovima. Nije moguće u potpunosti razumjeti kakve su posljedice na njega kao dijete ostavila ta višemjesečna naporna i iscrpljujuća putovanja. Od ukupno 13 097 dana njegovog kratkog života, na putovanjima je proveo 3 720 dana. U registru umrlih grada Beča je zapisano: “Na dan 5. prosinca 1791. godine u ulici Rauhensteinergasse u Beču je od groznice umro dirigent i skladatelj Wolfgang Amadeus, rođen u Salzburgu.” Pjevač Schack je napisao o posljednjim trenucima Mozartova života:”Već na prvim taktovima Lacrimose Mozart je počeo plakati, odložio je partituru i umro nakon 11 sati, u 1 iza ponoći.”

Prerana i neočekivana smrt genija je godinama bila povod mnogobrojnih spekulacija o “pravom” uzroku smrti. Budući je nepoznato mjesto njegovog pokopa i, prema tome, nemoguće je doći do njegovih posmrtnih ostataka – nikada neće biti poznat definitivni odgovor, a sve moguće hipoteze i dalje će ostati čista teorija.

Prema “popularnoj legendi” manje talentirani muzičar Antonio Salieri je bio zavidan Mozartu na genijalnosti, i kao takav bi mogao biti potencijalni ubojica. Kako je s godinama bilo narušeno zdravstveno stanje Salijerija, bio je primljen u bolnicu, gdje je, navodno, u konfuznom stanju priznao ubojstvo Mozarta. Međutim, njegova dva njegovatelja Gottlieb Parsko i Georg Rosenberg, isto kao i njegov liječnik Joseph Röhrig, posvjedočili su da tako što od Salijerija nikada nisu čuli. Smatra se da je istinski odnos dvojice muzičara bio kolegijalan, pun uvažavanja i lišen neprijateljstava. Kao mogući ubojica se spominje i bečki doktor Gottfried van Swieten koji je bio jedan od pionira u liječenju sifilisa živom. Poznato je da je Mozart često prisustvovao nedjeljnom ručku u Swietenovoj kući, tako da je postojala mogućnost kroničnog trovanja. Međutim, u toj teoriji je upitan važan element krivnje, a to je motiv ubojstva. Ipak, ponašanje doktora van Swietena nakon Mozartove smrti je bilo sumnjivo. Doktor van Swieten je na sebe preuzeo svu brigu oko pokopa Mozarta i odgovoran je za njegov isuviše skroman i nedostojan pokop. Za osobu renomea i bogatstva baruna von Swietena Mozartov pokop je trebao biti puno prikladniji. Teorija da su Mozarta otrovali masoni počiva na Mozartovom djelu “Čarobna frula” i na broju “18.” U “Čarobnoj fruli” Mozart je izdao 18 tajnih rituala masona, što bi moglo imati za posljedicu trovanje Mozarta živom. Na dan 18. studenog 1791. godine u Mozartovoj masonskoj loži je po prvi puta izvedena Masonska kantata koju je činilo 18 stranica partiture, a Mozart je umro 5. prosinca, točno 18 dana nakon praizvedbe kantate, što bi moglo upućivati na to da su masoni precizno odredili dan njegove smrti. Međutim, masonima broj “18” ništa ne predstavnja i masoni nemaju nikakve veze s alkemijom. Naručivanje rekvijema od strane nepoznatog naručitelja se također pripisuje masonima. Mozartu je navodno rečeno da komponira rekvijem da bi ga se mučilo predskazanjem smrti, dok je u njemu polagano počinjao djelovati otrov. Istina je, ipak, potpuno drugačija: grof Franz von Walsegg-Stuppach je naručio rekvijem sebi u čast.

Pređimo sada na medicinske teorije Mozartove smrti. Smrt zbog brzo progredirajuće tireotoksične krize, na primjer, potvrđuje kasni Mozartov portret na kojem je očit egzoftalmus. Njegov nemir i znaci arterijske hipertenzije mogu se dovesti u vezu s hipertireoidizmom. Ta teorija upućuje na njegove primarne simptome, ali ne i na kasne simptome neposredno prije smrti. Mogućnost uznapredovalog sifilisa proizlazi zbog Mozartovog turbulentnog života. Međutim, njegova žena Constanze je umrla 1842. godine, dakle, 51 godinu nakon njega i nakon što je rodila petero zdrave djece. Da je njen muž imao sifilis i ona bi imala konsekvence. U Mozartovu pismu 44 dana prije smrti se spominje da je jeo svinjski kotlet. U to doba je u Beču harala nepoznata epidemija, možda baš trihineloze. Po toj teoriji Mozart je umro od komplikacija progresivne trihineloze nakon tri tjedna inkubacije.

Ipak, najvjerojatnije je njegova prerana smrt posljedica kronične, sporo progredirajuće bubrežne bolesti s fatalnim ishodom. Ono što je tipično za bubrežnu bolest, u početku simptomi nisu bili prisutni. Početno oštećenje bubrega nije utjecalo na njegov život i radnu sposobnost, sve do izvjesnog stupnja kada kronično bubrežno oštećenje rezultira uremijom i smrću, a to može biti i u četvrtom desetljeću života. Takvi bolesnici su svjesni blizine svoje smrti i padaju u depresiju pred kraj života. Okolina bolesnika može u zraku osjetiti miris amonijaka. Kada je Mozart imao samo sedam godina, tijekom prvog boravka u Beču, prebolio je šarlah. Kronični problemi sa zubima su ga pratili cijeli život. Njegov otac je napisao:”Tih dana Wolfgang je imao uobičajene probleme sa zubima.” Kronična žarišna infekcija zubnog korijena je mogla dovesti do bakterijemije i kasnijeg oštećenja bubrega. U dva navrata, 1763. i 1766. godine je imao pogoršanja reumatizma zglobova. 1965. godine je kao 9-godišnjak prebolio trbušni tifus, a slijedeće godine je imao vodene kozice koje su kod njega trajno ostavile ožiljne promjene na koži. Nizak rast, upadljivo veliki nos, kongenitalna deformacija lijevog uha i ožiljne promjene nakon vodenih kozica su bili razlogom kasnijih razdoblja depresije. 1769. godine je na putovanju u Italiju zadobio ozebline šaka i lica. Veliki su napor predstavljala putovanja u negrijanim kočijama i česti boravci u slabo grijanim sobama usputnih svratišta. 1784. godine se spominju recidivne renalne kolike sa žestokim bolovima i povraćanjem. Zadnjih godina života ima česte glavobolje, krvarenje iz nosa, teškoće u koncentraciji i depresije.

Posljednja faza njegove bolesti započinje koncem ljeta 1791. godine u Pragu, gdje je bila praizvedba njegove opere “Titus.” Sve više je opterećen opsesijom rane smrti, što se još više pojačava kada po povratku u Beč nepoznata osoba od njega naručuje rekvijem.

30. rujna je dirigirao praizvedbom “Čarobne frule,” a sredinom listopada ga je bolest shrvala u krevet. Ustao je iz kreveta samo radi ravnanja preizvedbe Masonske kantate, nakon čega je skladao rekvijem iz kreveta. Bio je febrilan s mučninom, povraćanjem, generaliziranim edemima i Kussmaulovim disanjem. Umro je 5. prosinca 1791. godine nekoliko minuta prije 1 sat iza ponoći. Posljednji znak života na njegovim usnama je bila dionica bubnjeva u rekvijemu.

I pored svih teorija o mogućem ubojstvu, ipak, njegova smrt je prirodna. Preživio je trbušni tifus i vodene kozice, ali je konačno fatalna bila kronična renalna insuficijencija i uremija zbog kroničnog glomerulonefritisa, kao posljedica preboljelog šarlaha u djetinjstvu. Usprkos kronične bubrežne bolesti u trajanju od preko 25 godina, stvorio je besmrtna muzička djela.

Mozart je u travnju 1787. godine napisao: “Budući da je smrt istinski kraj naših života, s godinama sam se zbližio s tim zaista najboljim prijateljem čovječanstva, tako da me smrt više ne užasava. Naprotiv, smrt je utješna i umirujuća.”

Piše: prim. dr. sc. Silvio Altarac, dr. med.

Preporuka

vjedje

Poremećaji vjeđa

Posjetom oftalmologu očekuje se da ćete pregledati oči i utvrditi stanje njihovog zdravlja, ali ne …